Bolnice u Sjedinjenim Američkim Državama navodno se bave praksama toliko uznemirujućim da izazivaju samo dostojanstvo ljudskog života. Prema nedavnoj istrazi Uprave za zdravstvene resurse i usluge (HRSA), organizacija za nabavu organa (OPO) koja je djelovala u regiji Kentucky-Ohio-Zapadna Virginia dopustila je da proces donacije organa započne dok su pacijenti još pokazivali znakove života.
Pregled HRSA ispitao je 351 slučaj u kojem je donacija organa bila odobrena, ali na kraju nije izvršena. U tom uzorku, 29,3 % (103 slučaja) uključivalo je “karakteristike zabrinutosti”, među njima 28 pacijenata koji “možda nisu bili preminuli” kada su započeti postupci uklanjanja organa. Nalazi ističu uznemirujući pomak: umjesto etike usmjerene na pacijenta, čini se da je sustav dao prednost vremenskom okviru uzimanja organa. U jednom slučaju koji je detaljno opisao The New York Times, donor prema protokolu poznatom kao “donacija nakon cirkulatorne smrti” (DCD) ponovno je dobio otkucaje srca usred postupka nakon što je napravljen rez.
Ovi događaji su posebno alarmantni kada se promatraju u kontekstu zemalja koje mjere eutanaziju. U opisanom DCD protokolu, pacijenti često dobivaju “nalog za ne-reanimaciju” (NPR) prije uklanjanja organa: odluka se donosi da se pacijent ne reanimira, ne zato što je oporavak nemoguć, već zato što organi trebaju biti u održivom stanju. HRSA je primijetila da bi mnogi od tih pacijenata, u normalnim okolnostima, bili kandidati za reanimaciju, ali su zapravo držani u stanju limba dok organi nisu uzeti.
Jedan dirljiv primjer opisuje ženu po imenu Misty Hawkins: nakon incidenta gušenja proglašena je malo vjerojatnom za oporavak, stavljena na respirator, a zatim organizirana za donaciju organa prema DCD. Unatoč proglašenju smrti, kada su kirurzi otvorili njezina prsa, njezino srce je kucalo i ponovno je disala. Ipak, protokol se nastavio, a njezini roditelji navodno nisu bili potpuno informirani o onome što se dogodilo.
Iz pro-life perspektive, implikacije ne mogu biti jasnije. Ideja da se život tretira kao sekundaran u odnosu na održivost organa potkopava svetost svakog ljudskog bića, rođenog i nerođenog. Kultura koja dopušta da pacijenti budu proglašeni efektivno mrtvima radi organa, čak i dok znakovi života postoje, je kultura koja opasno klizi prema utilitarizmu — vrednujući dijelove tijela iznad osoba.
Medicinska etika mora se ponovno okupiti oko jednog jasnog imperativa: prvo zaštititi ranjive. Organi ne smiju diktirati vrijeme smrti. Obitelji moraju biti potpuno i iskreno informirane. I nijedan protokol “donacije” ne smije ikada biti dopušten da prethodi nedvosmislenom kraju života. Korektivne naredbe HRSA prema OPO su dobrodošle, ali ukazuju na to koliko je problem duboko ukorijenjen.













Discussion about this post